pogresna tableta
24.07.2017.

Djevojka(e) sa kučkastim licem

Sedmica je tek počela, a već je želim ošamariti bananom.
I to ne onom lijepom, žuto-zelenom bananom koja miriše na nove početke nego onom starom, smeđom bananom koju ti nana pokušava podvalit pod slatko, a u razvijenim državama, tipa Švedska, se prodaje kao kompost. Internet mi ne radi (jesam, restartovala sam router, hvala vam na stručnom savjetu), mobitel mi se pokvario (unutar garancije “ali ovaj konkretan kvar nažalost ne ulazi u garanciju”, ko da sam ga kupila od kineza. Plus, iznervirala me prijateljica kojoj bi dala sredinu palačinke pa sam ljuta.

Srodno toj ljutnji koja u meni tinja kao gonoreja u djevojci koja po 365 put kuka, kako nema :čitajNEMA: idealni kupaći kostim ni za ovo ljeto, jer se malo ugojila, a brojka novog sala iznosi 'pola kile', moje lice je danas namršteno. Obrve su mi spuštene, bora mrštilica koju imam između očiju sve manje izgleda kao bora, a sve više kao posjekotina, i to dublja posjekotina tipa 6cm dubine. Lice mi se spržilo na moru, jebiga, to je to kad si bijeloputan, ili kako me moj Ale zove 'bjelka'. Iz kuće ne izlazim dok se spržotina na licu ne smiri, jer ko još normalan zaspe na moru sa naočalama, i u povratku to skonta, kad se mahinalno pogleda u ogledalo, i vidi da je svo lice crveno, samo onaj dio što je bio pokriven sunčanim naočalama, ostao je bijel..

Ali nije problem u tome što danas izgledam ljuto, to mi je čak i sasvim ok jer volim kad mi lice prati unutarnje osjećaje - problem je u tome što ja izgledam ljuto i kad NISAM ljuta. A nisam ljuta sigurno 350 dana u godini (restartovanje rutera se ne računa, tad nisam ni ljuta, samo sam tužna). Ovo je vrlo čest ženski problem o kojem se rijetko priča, a trebalo bi se pričat o njemu jer umanjuje kvalitetu života. Možda ne onoliko koliko to radi SDA ili HDZ, ali svejedno - od njega boluje svaka treća žena, a iako postoje trikovi za smanjenje simptoma, u većini je slučajeva jednostavno neizlječiv. I vrijeme je da pričamo o tome, koliko god nam teško i neugodno bilo. Ja sam Santa Leda i imam RBF - resting bitch face.
Što je RBF?
To je, kako kaže Wikipedia, facijalna ekspresija (tj. nedostatak iste) zbog koje vlasnik nenamjerno izgleda ljuto, iznervirano ili nadrkano.

Naprimjer, imam jednu sliku, gdje smo pred bivšom osnovnom školom se slikale ja i moje 3 drugarice, jer ono kao 'heeeeeeeej završile smo sa ovim sranjem iza nas i uletile smo u troduplo težu školu, ali nema veze i ovo je slika za uspomene'.
Kao da je jučer bilo, sjećam se koliko sam presrećna bila jer smo se slikale, i jer smo na okupu. Meni sreća jedina nije iskazana na licu bila. Ono kao, njih 3 se lijepo smješkaju sa zubićima, a ja se sjećam da nisam se u to vrijeme, u taj vakat, znala fotkati sa smiješkom od uha do uha, jer sam smatrala da imam preglomazne zube, pa ono, uslikala sam se kao :presrećna sam stvarno jesam sijam od sreće jeeeeeej:, a slika je ispala :muče me:. Massimo Savić izgleda kao vedri jednorog u odnosu na turšiju koju nosim umjesto lica. Cijelo moje biće je prožeto srećom, ali lice.... Kao da je teta u referadi, jednostavno NE sarađuje. Neće. Ne sviđa mu se to. Odbija jer je na pauzi.

Slika iz djetinjstva, ja i moja tri godine starija sestra, sjedimo na kauču, isto ošišane nakratko, kad kažem nakratko, ne mislim na frizuricu bob, ili slično, ko je tad molimlijepo i znao za to, nego mislim na maminu genijalnu ideju 'ako sad, dok su male, djevojčice ošišam na mušku frizuru, kad porastu kosa će im biti gušća, i bit će zadovoljne jer je njihova mama bila genijalna i prepametna, jer svima je cilj gušća kosa'. Naravno ošišala me ko Sinana Sakića, kad pjeva onu Delija momak, na nekom TV gostovanju. (Mama, hvala ti, al od ove grive, trenutno, ne znam šta ću..)
Elem, pretpostavljam da nas je mama 'davila' da nas uslika, jer moja sestra ima facu kez od uha do uha, da ušiju nema, oko glave bi se smijala, baš onaj vještački osmijeh tipa :hej mama ja sam tvoje presrećno dijete, i volim ovu biič pliz curicu do mene, iako mi je mlađa glupava sestra, ali pliz još ovu, i dosta za danas:, dok ja, mlađahna sestrica imam facu :odjebi više sa tom kamerom, odjebi!!:.
He he, šta ću.. Ta slika je savršen primjer resting bitch facea s kojim se borim, eto još od malih nogu - unutra je vaza cvijeća i toplih osjećaja boje meda, vani je Kaktus car s hemeroidima.

Fotka gdje me mama drži.. Ja mala beba, manje od godinu dana sam imala, sto posto. Branim samu sebe sa 'ma mora da je sunce jako bilo' kad familija počne da se smije mojoj faci, jer dok mama gleeda pravo u kameru i smiješi se lijepo, ja naravno imam bič fejs opet. Slika je tipičan primjer iznutra sretnog djeteta koje uživa u toplom majčinom naručju, a izvana reklama za grčeve u crijevima.

Sjećam se kao djevojčica, kada sam išla da se slikam za pasoš. Bila sam tad  folklornom društvu, i kao idemo u Tursku sa njima, na internacionalne smotre folklora, i kao ide moja folklorna grupa. Sijam ja od sreće imat ću pasoš, a još 18. godina nisam napunila, idem u Tursku a pola vršnjaka ni na slikama ne zna kako izgleda, osjećam se wohooo van BiH. I sjećam se daa sam cijeli dan vježbala kući, pred ogledalom - blagi smiješak, dovoljno blag da se ne vidi hiljadu i jedan zub, veseli pogled koji govori ''novi pasoš-novi horizonti'', iiiiiiiiiii eto ga..
Dobijem pasoš na kojem sam ispala sve, samo ne sretna osoba. Umjesto blagog smješka i novih horizonata, imam pogled koji govori OTMICA, UPOMOOOĆ, OTMICA!

Slika za index je isto trebala imati smješak - išla sam se slikati i otišla sam iznimno vesela. Upisujem faks eheeeej...
Sjećam se odlučim se ja noć prije ispeglati kosu, kao ljepša da budem, cijelu noć provela peglajući i češljajući kosicu svoju, umjesto da sam seljanka prvo provjerila vremensku prognozu.. Ujutro, dok sam čekala bus, krenu kiša, nali se kosica, i pola se nje uvilo, pola ostalo ravno.. Ne pitajte me na šta ta slika liči, ne pitajte me..
Kad sam vidjela šta učini od kose, rekoh sad ću namjerno najsretniju facu da namjestim, da izgledam presrećno jer sam akademac napokon. I stvarno sam bila sretna, ali meni se sreća očito nakuplja u gušterači i ne stigne do lica.
Slika mi je ispala kao da sam ona žena što ti zvoni po kućama i prodaje magnetska koljena starim ljudima, i arfove za kuću domaćicama, a vikendom švercaju cigare, sir i Herbalajf u Bosnu.
Iako sam išla sa društvom, i dečkom koji mi se tada sviđao, i bila maksimalno zatelebana u njega, džabaaa..
Hello, Clarice. Jel vidiš ljubav u ovim Hannibal Lecter očima? Ni ja.


Jednostavno ne mogu, kakvo god da je moje unutrašnje stanje, lice mi je acceto balsamico.
Imam prijateljicu koja je maksimalno seksi čak i onda kad je nadrkna - ja izgledam nadrkano kad sam sretna, a kad slučajno pokušam izgledati seksi, ljudi misle da ću kihnuti..
Kad se slikam, kod mene nema zamišljenog pogleda, seksi napola otvorenih usta, i zaigranog polusmiješka - možeš ili dobiti histeričnu sreću, što nije baš fashion ni beauty, ili sliku sa međunarodne tjeralice. Prijateljica me zove 'fotodegeneričnost' kada uporno objašnjava meni kako da poziram, a ja sve namjestim osim lica.. Moja Seuma kaže OH NO OPET BIČ FEJS, kad bilo koju sliku normalnu objavim, bez keza od uha do uha, i jebi ga, pobrišem je.. Zato mi je 90%  slika selfie, nervira me kad mi kažu 'zar opet bič pliz'. There is no inbetween, ili je kez od uha do uha, ili je resting bitch face. Ne mogu da se izborim sa tim.. Majka priroda, jebeš ga.

Ali problematika resting bitch facea nije u činjenici da loše ispadaš na slikama - to s vremenom naučiš zaobići, disejblaš tagove bez odobrenja na društvenim mrežama i pronađeš lice i ugao iz kojeg izgledaš veselo kad te fotkaju - snađeš se, druže. Problem je kad ideš vani..
Jer kad ideš van s RBF-om, dogodit će se neizbježni razgovor koji na svakom izlasku čeka svaku RBF djevojku..

Stajat ćeš pored šanka, gledat u prazno i razmišljat o nečem lijepom, tipa o ljetu i moru ili komadu pizze ili sladoledu od čokolade.
Možda ćeš se i dopisivati s nekim lijepim dečkom, smješkajući se iznutra.
Možda ćeš lagano cupkat u ritmu pjesme koja svira i zadovoljno čekat da ti se frendica vrati s wc-a. I onda će doći ON.
On koji ne zna što je RBF, on koji nije čuo za djevojke koje se smiju gušteračom, a ne licem, on kojeg zanima nešto o tebi a to nešto će te i pitat jer mora znat, ne može izdržat a da te ne pita…

“Ćao, ZAŠTO si tako TUŽNA?”
“Nisam tužna.”
“Ma jesi, jesi.” - kaže on iako se ni ne znate.
“Nisam, stvarno, hvala ti.” - kažeš i pokušaš završit ovu razmjenu rečenica.
“A šta je bilo?” - nastavit će on, jer nije čuo za djevojke koje se smiju gušteračom.
“Ništa, sve je ok, čekam prijateljicu” - uz histerični smješak jer je to sve što imaš od facijalnih talenata i nadaš se da će otići.
“Ali izgledaš ljuto… ko te ljutio?”
“Stvarno je sve ok, niko me ne ljuti, sve je u redu, hvala ti!” - reći ćeš malo strože jer stvari više nemaju smisla.
“ŠTO si nadrkana jebote?!” - uvijek, svaki put. I onda resting bitch face postane active bitch mouth jer više ne možeš.
“Nisam ni nadrkana ni ljuta, samo želim stajati u miru dvije minute dok mi se prijateljica popiša bez da me neko ispituje zašto sam ljuta. Ne znamo se, ne možeš uletavat ljudima sa pričom zašto su ljuti ili tužni ako im ne znaš lice. Nisam ljuta, imam resting bitch face, to je moje lice, s njim sam se rodila, da sam Helena Šopar izgledala bi ti seksi ali nisam pa izgledam kao teglica krastavaca, što svejedno ne znači da sam ljuta, samo sam kisela po prirodi i to samo izvana, iznutra sam prelijepi buketić mirisnog cvijeća, molim te pusti me na miru!”
“Bahata si malo, znaš. I vidiš da JESI ljuta.”

I to je glavni problem resting bitch facea. Izađeš van i nisi ljuta, jer da jesi, vjerovatno ne bi ni izlazila (kao što ja to danas odgađam) jednostavno samo imaš takvo lice. Nakon sat i po, troje ljudi te pita zašto si ljuta, ko je umro i šta se dogodilo. Kažeš im da je sve ok. Oni te uvjeravaju da nije sve ok i ne odustaju sve dok ne popizdiš i stvarno se naljutiš. I onda ispadneš ljuta kučkica i pitat će te zašto si uopće izašla van ako si nadrkana.

A bila si sretna, duboko dolje, u gušterači, gdje se računa. Zato je važno da proširimo riječ o RBF-u.
Jer mi djevojke kučkastog lica imamo problem o kojem niko ne priča. Nismo ni ljute, ni tužne, ni bahate.
Iako izvana izgledamo kao Steve Buscemi, duboko dole, u gušterači, gdje se računa - mi smo Helena Šopar.


Noviji postovi | Stariji postovi